Jedan od problema s kojim se suočavaju mačke kad se žele prilagoditi svojim ljudskim vlasnicima nastaje zbog toga što smo mi za njih previsoki. One čuju naše glasove iz visine koja je za njih veoma velika i zato im je teško pozdravljati takve divove, na uobičajeni mačji način. Kako da obave tipični mačji pozdrav koji se sastoji u uzajamnom trljanju njuški? Nikako. Mačke to naprosto ne mogu. One to mogu nadomjestiti trljanjem o naše noge ili o ruku koju im pružimo. Međutim u prirodi je mačke da teži da njen pozdrav bude bliže zoni glave, pa zato ona izvrši neku vrstu pokušaja da to napravi: neku vrstu skoka s ukočenim nogama pri čemu se prednje noge na trenutak podignu s poda ili sa zemlje, a tijelo na trenutak ispruži u okomitom upravnom položaju. Odmah potom padne natrag i opet je u svojoj prirodnoj četveronožnoj pozi. Ovaj skok je stoga ritualni ostatak kontakta glava – glava.
Ključ za rješenje ove zagonetke daje nam način kako mačići ponekad pozdravljaju majku kad se ona vrati u leglo. Ako su im se noge dovoljno razvile i ojačale da mogu "skočiti" oni će izvršiti skromnu varijantu ovog pokreta gurajući glavu prema glavi majke. Zapravo se i ne moraju mnogo truditi jer im majka pomogne tako da sagne glavu prema njima. Međutim da se ovdje radi o skoku ili barem pokušaju skoka jasno je već na prvi pogled.
Jednako kao pozdrav trljanjem tijela o tijelo tako je i dodir glava-glava jedan od načina da se pomiješaju osobni mirisi i da se, tako pomiješani, stope u "obiteljski" miris. Neke mačke na sličan način pokušavaju pojačati kontakt sa čovjekom, koji im je vlasnik i to tako da s njim pokušavaju uspostaviti takav odnos glava-glava. Umjesto dirljivog simboličnog skoka, one se popnu na kakav komad namještaja da bi se tako približile gospodaru i njegovoj glavi i da bi se trljale o njegovo lice.