Zašto mačka maše repom kad se prikrada ptici koju hoće uloviti ?

Prizor je poznat većini vlasnika mačaka. Gledajući kroz prozor okrenut prema vrtu vlasnik će primjetiti kako se njegova mačka šulja prema ptici spuštene glave i tijela priljubljenog zemlji. Međutim ovo oprezno nastojanje da se bude što manje upadljiv odjednom i dramatski uništi životinjin rep, kojim počinje da maše natrag i naprijed. To je kao da netko maše ptici zastavom da je upozori na opasnost. Ptica naravno odmah poleti ostavivši frustriranog i pokislog mačjeg lovca da bespomoćno zuri u zrak.
Vlasnici mačaka kojima se pružila prilika da to vide ne mogu shvatiti glupu nespretnost svojih ljubimica. Zašto rep mačke na tako glup način izdaje ostatak tijela? Nije li samo po sebi razumljivo da divlji preci naše domaće mačke ne bi preživjeli da su imali jednu tako ozbiljnu grešku u svojoj tehnici lova? Mi znamo da je upadljivo mahanje repom socijalni signal kojim se izražava neki akutni konflikt. Ovaj je signal koristan u susretima mačaka s drugim mačkama i predstavlja važan dio mačjeg govora tijelom. Međutim kad se prijeđe u lovni kontekst, gdje su jedine oči koje će ga vidjeti upravo oči ptice, koja je kandidat da bude ulovljena ovaj će signal upropastiti čitav pothvat. Pa zašto se evolucija nije pobrinula da on nestane?
Da bismo odgovorili na ovo pitanje moramo prvo pogledati kako izgleda normalna "tehnika lova" mačaka.. Normalni lov se ne obavlja na goloj livadi ili na tratini i malo je poznat vlasnicima mačaka zbog toga što iziskuje mnogo čekanja i skrivanja. Ako vlasnik slučajno naiđe na lov koji je u toku, on će ga automatski poremetiti, pa neće ostati ništa što bi se moglo promatrati. Uznemireni plijen će naprosto pobjeći, a mačka odustati. Zato nije lako istraživati ovu pojavu. To iziskuje sistematsko, potajno promatranje mačaka. Kad se to uradi izađu na vidjelo brojne činjenice.
U prvom redu mačka mnogo koristi zaklon. Provodi veliki dio vremena napola skrivena u travi ili niskom grmlju, često tako dobro skrivena da joj se vide samo oči i dio njuške. Rep je obično potpuno skriven. Drugo, mačka nikad ne skače na plijen prije nego što mu se sasvim približi. Ona nije lovac koji lovi gonjenjem. Može pretrčati nekoliko koraka dok se prikrada plijenu, ali se onda zaustavlja i ostaje neko vrijeme nepomična da bi onda opet pretrčala nekoliko koraka tijelom priljubljenog uz tlo. Treće, normalna, uobičajena lovina mačke nisu ptice, nego glodavci. Jedno istraživanje ponašanja podivljalih mačaka u SAD pokazalo je da na ptice otpada samo 4 % količine njihove hrane, jer odličan vid ptica, te njihova sposobnost da u trenu oka i vertikalno uzlete u zrak čini ih vrlo neprikladnom lovinom za mačke.
Ove tri okolnosti mogu nam lako objasniti dilemu prigradske mačke, koja bi željela uhvatiti pticu na tratini. U prvom redu glatka, nisko košena površina tratine lišava mačku prirodnog zaklona i izlaže vidjelu čitavo njezino tijelo. To je dvostruko loše za mačkine šanse. Ona se ne može neprimjetno prišuljati dovoljno blizu ptici da bi je mogla šćepati iznenadnim skokom, pa u mački nastaje akutni konflikt između želje da ostane nepomična (i neupadljiva) i želje da jurne u napad. Zbog tog konflikta ona nezaustavljivo maše repom i onda je samo po sebi jasno da je ptica naprosto mora spaziti.
Ako je svaki pokušaj da se ulovi ptica na tratini unaprijed osuđen na neuspjeh, zašto mačke to i dalje pokušavaju.? Odgovor i na ovo pitanje je jednostavan: radi se o tome da u svakoj mački postoji snažan nagon da u redovnim vremenskim razmacima odlazi u lov. Međutim ovaj nagon jako sputavaju uspjesi što ih je čovjek postigao u borbi protiv štetočina. Naime, u gradovima su zahvaljujući modernim tehnikama borbe protiv štetočina, desetkovane populacije glodavaca, što su nekad živjeli po kućama. Vrtne ptice jesu doduše štetočine, ali ih je okolnost da nam nisu "mrske" spasila od sličnog masakra. Zbog svega toga mačka koja je navikla da lovi glodavce sada odjednom živi u svijetu u kojem ima neprirodno malo glodavaca i neprirodno mnogo ptica. U takvim okolnostima ona ne može koristiti svoje prirodno stečene lovačke vještine. Upravo je ova situacija tjera da se bespomoćno šulja po tratitini i čeznutljivo gleda ptice koje ne može uloviti. I zato kada mačka mahne repom i tako sebi upropasti lov, nije ona glup lovac, nego smo glupi mi, jer smo nehotice prisilili jednog lukavog lovca da se laća neostvarivih zadataka.

Uz ovaj tekst ide i slika! Mislim da je nešto ugledala!

moj pomete sve oko sebe koliko maše repom ...

Gledajte ovaj opaki pogled. Možete li zamisliti šta je tek ova vidjela?
Imam još jedan "opakiji" njezin pogled, ali nikako da iskopam tu sliku između svih ovih....

pogled pravog lovca.......

Sve ubija pogledom!

Evo napokon sam iskopala tu sliku. To morate vidjeti. To samo Mica može složiti ovakvu "opačinu" od njuške. Ta ne oprašta nikome. HA HA HA Kathin mačić je za nju "mačji kašalj"!

Ja je u ovom trenutku nebi dirala izgleda mi tako opasno!

Al šta nije univerzalna? Moraš priznat. A nije tako opasna samo se pravi......

To je prava njuška, od nje bi i ja pobjegla....

Odlična je!