Kako dobro vide psi ?

Psi imaju dobar vid, ali se njihovo čulo vida u nekoliko obilježja razlikuje od našeg. Godinama se smatralo da psi ne raspoznaju boje i da zato žive u crno-bijelom svijetu. Danas se zna da to nije točno, ali boja za njih nema posebnu važnost. Omjer boja štapića i čunjića na mrežnici njihova oka takav je da pretežu štapići. Štapići služe crnobijelom viđenju pri slabašnoj rasvjeti; čunjići služe raspoznavanju boja. Zato su štapićima bogate oči pasa specijalo prilagođene takvom dnevnom ciklusu koji favorizira zoru i sumrak kao razdoblje glavne aktivnosti. To se stručno naziva krepuskularni ritam (prema latinskoj riječi crepusculum koja znači suton) i predstavlja tipični aranžman u svijetu sisavaca. Ljudi su u biti diurnalne (dnevne) životinje, pa se zato njihov vid razlikuje od vida tipičnih sisavaca.
Malen broj čunjića na mrežnici psećeg oka pokazuje nam dvoje: da psi doduše ne mogu uživati u mnogobrojnim, tehniko-lornim efektima, koji se pružaju ljudima, ali da ipak mogu vidjeti barem nešto od boja od kojih je sazdan njihov krajolik. Kako je to elokventno objasnio Gordon Walls, veliki stručnjak za oči životinja: "Svim polunoćnim životinjama (kao što je pas) čija je mrežnica bogata štapićima, ali siromašna čunjićima, najbogatije boje spektra izgledaju u najboljem slučaju samo kao delikatni pastelni tonovi neizvjesnog identiteta". U redu, neka je to točno, ali pastelni tonovi su ipak bolji od svijeta lišenog svake boje. Zato nam može biti samo draga i ugodna spoznaja da naši pseći pratioci mogu barem u nekoj mjeri uživati u bojama prirode dok s njima kroz nju prolazimo.
Pri slaboj rasjveti psi su u prednosti pred nama. Na stražnjem dijelu oka oni posjeduju jedan sloj koji odbija svjetlost. Zove se tapetum lucidum, djeluje kao naprava za pojačavanje slike i omogućava psima da bolje iskorištavaju ono malo rasvjete što postoji u sumraku. Zbog toga kod pasa postoji ista pojava kao i kod mačaka, koje posjeduju istu "napravu": njihove oči svjetlucaju u mraku.
Još jedna razlika između naših i njihovih očiju sastoji se u tome da su oči pasa osjetljivije na kretanje, a manje zapažaju detalje.
Ako netko stoji potpuno nepomično na stanovitoj, ne maloj udaljenosti od psa, postaje za njega gotovo nevidljiv. Upravo se zbog toga mnoge vrste divljači ukoče kao da su se sledile i stoje potpuno nepomično ako se uzbune zbog nečeg. Pokusi su pokazali da pas ne može vidjeti vlastitog gospodara ako on nepomočno stoji tri stotine metara od njega. S druge strane, ako je pastir udaljen jednu milju (1600 m) od ovčarskog psa i daje mu energične znakove rukama, pas to jasno vidi. Ova osjetljivost na kretanje ima ogromnu važnost u dugim vučjim lovovima. Čim plijen bježi, oči vuka vrhunski funkcioniraju.
Još jednu dodatnu pomoć lovačkom psu pruža okolnost da on ima mnogo šire vidno polje nego mi. Uskoglave rase, kao npr. hrtovi, imaju vidno polje široko 270 stupnjeva. Tipičniji psi imaju vidno polje široko 250 stupnjeva. Međutim vidno polje svih pasa šire je od vidnog polja ljudi koje iznosi samo 180 stupnjeva. Premda to znači da psi mogu detektirati i sasvim mala gibanja na većem i širem rasponu, tu prednost plaćaju tako da imaju mnogo uži raspon binokularnog vida, dva puta uži od našeg. Zato mi bolje procjenjujemo udaljenost nego oni.