Zašto se psi ponekad valjaju u prljavštini ?

Jedna aktivnost pasa koja izaziva gnjev previše urednih vlasnika je posljedica djelovanja povremenog, naoko neodoljivog impulsa njihova lubimca da se pomamno valja po kakvoj prljavštini: izmetinama ili životinjskom truplu u raspadanju. Na šetnji u prirodi pas može naići na kakvu kravlju ili konjsku izmetinu i po njoj se povaljati (a ima pasa koje u tom smislu neodoljivo privlače ljudske izmetine). Neki misle da se tu radi o pokušaju psa da miris kakvog rivala "izbriše" vlastitim mirisom. Ovo tumačenje proizlazi iz poznate činjenice da kad neki pas digne stražnju nogu i ostavi "urinsku" oznaku na kakvom telefonskom stupu ili na kakvom zidu, drugi pas koji tuda prođe osjetit će neodoljivu potrebu da digne vlasititu nogu i pomokri se točno na isto mjesto na koje se pomokrio prvi pas.
Ovo objašnjenje ima grešku. Osobni miris koji se utire trljanjem po nekom predmetu mnogo je slabiji od osobnog mirisa koji se ostavi mokrenjem ili defekacijom. Mirisavi predmeti po kojima se psi tako rado valjaju su u pravilu predmeti s veoma snažnim mirisom i kad bi svrha postupka psa doista bila da se taj miris izbriše, on bi se po njemu pomokrio ili upotrijebio vlastiti izmet. To znači da svrha valjanja po naročito smrdljivim predmetima nije maskiranje njihova mirisa nego iziskuje neko drugo objašnjenje.
Najvjerojatnije je objašnjenje prema kojem pas valjanjem ne pokušava ostaviti vlastiti miris nego nastoji postići obratni učinak. Valjajući se po kravljem izmetu ili po izmetinama drugih životinja, npr. konja ili jelana, pas "ide" za tim da svoju dlaku natopi tuđim mirisom, a to mu pruža upravo savršenu kamuflažu u lovu na tu istu životinju. Čak i smrdljiva strvina kakve životinje, iako manje vonja po toj životinju, daje svojim mirisom psu manje grabežljivi miris.
Prema drugom tumačenju "samonamirisavanje" je jedan od načina da se drugim članovima pseće socijalne skupine saopće stanovite informacije. Ako pas (ili vuk) naiđe na izmet neke druge vrste, povalja se po njemu i vrati se s takvog "izviđanja" drugim psima, on ih mirisom koji je na sebe navukao, kojim se "namirisao", obavještava o svom vrijednom nalazu i tako inicira lov. Jedna je stvar sasvim sigurna. Kad se neki pas "namiriše" i tako namirisan vrati drugim psima on postaje silno zanimljiv svojim psećim prijateljeima (iako ne i ljudskim kod kojih, naravno, izazove gnjev). Drugi psi okupljaju se oko njega i intenzivno ga njuškaju, primajući tako uzbudljive nove signale (i obavještenja). Međutim nije poznato da li to u divljini ima kao posljedicu polazak u lov.
Činjenica da se u laboratorijskim eksperimentima psi valjaju po najrazličitijim supstancijama snažnog mirisa (smrada), među koje se ubrajaju kora od limuna, razni parfemi, duhan i smeće koje trune, spominje se kao slaba točka obiju teritorija koje smo spomenuli: teorije kamuflaže vlastita mirisa i teorije poticanja na lov. Zato postoji još jedna alternativna teorija: da psi zapadaju u neku vrstu ekstaze mirisom kad negdje naiđu na kakvu supstanciju veoma intenzivna mirisa bez obzira na njezinu prirodu. Takvu je ideju teško dokazati i isto tako teško oboriti, pa je zato njezina vrijednost malena. Vrijedi napomenuti da je u divljini jaki miris na koji pas može naići najčešće smrad izmeta kakve životinje koja inače služi kao plijen. Životinjske strvine ne ostaju na nekom mjestu dovoljno dugo da bi mogle istrunuti i zaudarati. U pravoj divljini njih sasvim sigurno poždere neka životinja ili ih pojedu mravi prije nego što se to dogodi. Razne druge supstancije, koje smo spomenuli, kao npr. parfemi ili duhan, nisu bile dostupne pradavnim precima pasa. Zato reagiranje današnjih pasa na njih igra malu ili nikakvu ulogu u njihovu održavanju u životu.