Da li poraženi pas "nudi" grlo pobjedniku?

Ne. Ovo pitanje postavili smo samo zato što je slavni austrijski prirodoslovac i nobelovac Konrad Lorenz izvukao velike zaključke iz jedne pojave koju je imao priliku promatrati. Naime, kad kakav divlji agresivni vuk (ili pas) nadvlada svog protivnika, slavija životinja naglo okrene glavu i tako izloži "na milost i nemilost" pobjedniku svoje ranjivo grlo u kojem je glavna aorta. Napadač odmah prihvaća ovu verziju "bacanja ručnika u ring" ili "podizanja bijele zastave" i odustaje od smrtonosnog ugriza, prihvativši kapitulaciju na viteški način. Ovo "džentlemensko " ponašanje dojmilo se Lorenza i on je na njemu suzdao čitavu jednu teoriju.
Nažalost, ovdje se railo o potpuno pogrešnom tumačenju psećeg ponašanja. Ono što je vidio, Lorenz je pogrešno vidio. Naime jedna životinja okrenula je glavu od protivnika i ukočila se u nepomičnom stavu, dok je druga njjuškala i grickala njezinu njušku. Lorenz je pogrešno pretpostavio da je životinja koja je grickala dominantni agresor, koji bi htio ugristi protivnika ali ga je protivnik inhibirao "otkrivši svoje ranjivo mjesto". Zapravo su uloge bile potpuno obratne. Pas koji je škljocao zubima pred njuškom protivnika bio je podređena i poražena životinja koja je obavljala aktivno pokoravanje (oponašala aktivnost štenadi koja moljaka hranu od majke). Životinja koja je kruto okrenula glavu od protivnika bila je dominantna životinja, koja je s omalovažavanjem i prezirom reagirala na pokorno ponašanje poraženog.
U veoma rijetkim slučajevima, kad borba postane doista ozbiljna, nema "pokazivanja grla". Jedina nada koja preostaje poraženoj životinji je bezglavi bijeg s poprišta. Upravo na ovaj način neki mladi mužjaci postaju prognanici iz čopora divljih pasa (ili vukova). Ako su se ozbiljno suprotstavili dominantnom psu i ako ih on porazi, oni moraju odmah napustiti skupinu i od toga časa živjeti sami, snalazeći se kako god znaju i umiju ako žele preživjeti, ili se moraju pridružiti izopćenicima iz drugih skupina i zajedno s njima osnovati novi čopor.
Za kućne pse ljubimce ovi vidovi psećeg nasilja nemaju nikakvo značenje. Njihov dominantni pas je njihov ljudski vlasnik, a on je previše visoko iznad njih da bi se usudili upustiti u sukob s njim. Oni zato žive lagodnim životom pokornosti i podaništva, njihovim životom valadaju red, mir i spokojstvo....dok se ne pojavi poštar. Budući da je stranac, psi poštara smatraju pripadnikom nekog drugog čopora, a to znači da ga moraju odmah izazivati. Ako je kakav nesretni poštar, kojim slučajem pročitao neku od Lorenzovih knjiga pa sada "ponudi grlo" psu koji juri prema njemu gadno će se iznenaditi.