Svaki vlasnik psa (pogotovo mužjaka) zna da njegov ljubimac, nakon što je obavio veliku nuždu, učini nekoliko snažnih pokreta grebanja po zemlji. Pas se malo udalji od mjesta gdje je ispustio izmetinu, a onda, snažnim pokretima prednjih i pogotovo stražnjih nogu, kao da pokušava zatrpati izmet. Ponekad se ovaj ritual grebanja po zemlji obavi nakon uriniranja, ali se do događa mnogo rjeđe.
Prvobitno objašnjenje ove pojave bilo je da se tu radi o ostatku ponašanja u divljini, dok su divlji preci današnjih pasa zatrpavali svoj izmet kao što to čine mačke. Mislilo se da je domestikacija (pripitomljavanje) poništila efikasnost takve akcije i da je to danas samo posljednji beskorisni i suvišni zaostatak jedne, nekad higijenske procedure. Međutim takav zaključak pobija rezultat novijih istraživanja. Radi se o tome da se i vukovi, kad žive na slobodi, "ograničavaju" na takvu aktivnost, tj. ne zatrpavaju svoj izmet.
Prema drugoj hipotezi, koja je također oborena, psi su takvim pokretima nogu nastojali razasuti svoj izmet na što većem prostoru, da tako povećaju prostor na kojem ostavljaju svoj lični miris. Neke životinje doista rasturaju svoj izmet. Tako, npr. hipopotami to čine svojim spljoštenim repom koji djeluje kao kakva velika metla. Međutim iako psi grebu nogama sasvim blizu vlastitih izmetina, oni ih nikada ne dodiruju.
Tako nam ostaju dva moguća objašnjenja ove pojave. Prvo, promatranja su pokazala da vukovi kad žive u slobodnoj divljini, raskopavaju tlo pokraj izmeta na prostoru od nekoliko četvornih stopa. Na taj način oni ostavljaju upadljivu vizualnu oznaku zajedno s mirisnom oznakom, signalom, što ih daje sam izmet. Psi koji grebu po gradskom pločniku ne ostavljaju naravno nikakvu vidljivu oznaku ali to je njihova smola, jer o tome ne znaju ništa. U nekom prirodnijem okolišu ostavili bi na taj način neusporedivo vidljiviji signal.
Drugo, zna se da se jedine efikasne znojne žlijezde koje posjeduje pas nalaze između njegovih nožnih prstiju. Ako grebe nogama po tlu, pa makar to bio asfalt pas zapravo dodaje još jedan osobni miris izmeta. Nama, ljudima, ta ideja ne može izgledati uvjerljiva. Mi doduše možemo, čak i s našim reletivno slabim čulom njuha, osjetiti smrad psećeg izmeta, ali ne možemo reagirati na miris psećeg znoja, jer ga naprosto ne osjećamo. Međutim u mirisima bogatom svijetu pasa lako je moguće da ovaj dodatni oblik markiranja mirisom saopćava neke svoje vlastite poruke. A kad to znamo postaje nam još jasnije zašto psi tako rado odlaze na šetnje. Zato je više nego vjerojatno da, kad pas grebe nogama nakon velike nužde, stupaju u igru i vrše određenu ulogu i faktor mirisa i vizuali faktor.