Zašto pas maše repom ?

Laici i stručnjaci često kažu da ako pas maše repom to znači da je prijateljski raspoložen prema osobi koja stoji ispred njega ili mu se približava. Međutim to nije točno. Ova je zabluda slična zabludi da je mačka koja maše repom srdita. Jedino emocionalno stanje, u kojem se životinje što mašu repom (bilo da su iz porodice mačaka ili iz porodice pasa) upuštaju u tu aktivnost, tj. mahanje repom, jest stanje emocionalnog konflikta. To zapravo na području životinjskog komuniciranja vrijedi za sve pokrete naprijed-natrag, amo-tamo i lijevo-desno.
Kad se životinja nađe u konfliktnoj situaciji, ona osjeća da ju nešto istovremeno vuče u dva različita smjera. Ona istovremeno hoće ići naprijed i hoće se povuči natrag. Ili ona istovremeno hoće skrenuti i lijevo i desno. Budući da se takvi porivi uzajamno poništavaju, životinja ostaje na istom mjestu, ali u stanju emocionalne napetosti. Tijelo, ili jedan njegov dio, počinje se pomicati u jednom smjeru, pokoravajući se tako jednom od onih poriva, ali se onda zaustavlja i pomiče u suprotnom smjeru. To ima kao posljedicu čitav asortiman vizualnih znakova takozvanog govora tijelom. Neke životinje savijaju vrat, neke tresu glavom, neke savijaju noge, neke plešu na mjestu, neke naginju tijelo na ovu i onu stranu, tresu repom, a psi i mačke mašu repom.
Što se zapravo događaja u mozgu psa koji maše repom? U suštini on istovremeno želi ostati na mjestu i otići. Poriv da se ode je jednostavan: izazvan je strahom. Poriv da se ostane je složeniji. Tu se zapravo ne radi o jednom nego nekoliko poriva. Pas želi da ostane na mjestu jer je, ili gladan ili agresivan, ili ima prijateljske osjećaje prema osobi koja mu se približava. Zašto se mahanju repom ne može pridati samo jedno značenje? Zato jer se u vizualnom signalu koji se uvijek mora tumačiti u kontekstu u kojem se zbiva odnosno treba uvijek uzeti u obzir sve druge akcije koje se istovremeno zbivaju. Ovo ćemo objasniti pomoću nekoliko primjera:
Štenad ne maše repom dok je još veoma mala. Najranije naučno registrirano mahanje repom bilo je zapaženo kod jednog šteneta starog 17 dana. Kad dožive starost od 30 dana otprilike 50 % štenadi maše repom, a ta aktivnost postiže punu zrelost u starosti od 49 dana. (To su prosječne brojke i postoje stanovite razlike među rasama).Kontekst u kojem se prvi puta pojavljuje mahanje repom je hranjenje mlijekom kuje. Kad se psići poredaju uzduž majčina trbuha i počnu sisati, njihovi repići počnu žustro mahati amo-tamo. To je lako protumačiti kao znak "užitka", što se pojavljuje kod štenadi, ali se onda, ako je to točno, automatski postavlja pitanje zašto se mahanje repom ne pojavljuje još ranije, uzmimo kad štenad ima samo dva tjedna? Mlijeko je za njih tada jednako važno i ukusno, a njihovi su repići dovoljno razvijeni da bi njima mogli mahati. Što onda nedostaje? Nedostaje konflikt među malim psićima, štencima. Dok imaju dva tjedna psi se zbijaju na hrpu da bi im bilo toplije i da bi se sigurnije osjećali, ali tada među njima još nema ozbiljnijeg rivalstva. No kada jednom dostignu starost od šest ili sedam tjedana, tj. kada mahanje repom postiže puni intenzitet, psići su već ušli u asocijalnu fazu međusobnih lažnih tučnjava i natezanja. Da bi se mogli hraniti sisajući majku moraju se jedni drugima sasvim približiti – moraju se, do dodirivanja, približiti onim istim tijelima koja ih ujedaju i laju na njih. Ta okolnost izaziva strah, ali taj strah nadvladava želja za hranom, koja izlazi iz gusto smještenih sisa. I zbog svega toga, dokle god sišu mladi su psići u stanju konflikta između gladi i straha – s jedne strane, tu je želja da se ostane u kontaktu sa sisom, a s druge strane, želja da se ne bude preblizu drugoj štenadi. I upravo je ovaj konflikt ono što izaziva prvo, najranije mahanje repom.
Slijedeći kontekst u kojem se pojavljuje mahanje repom nastaje onda kad psići prosjače hranu od odraslih pasa. Situacija je zapravo ista, pa je zato isti i konflikt i ista konačna posljedica. Dok prilaze njušci odraslog psa, u potrazi za hranom, psići ponovno moraju "otrpjeti" blizinu drugog psa.
Kasnije, kad pozdravljaju jedni druge nakon dužeg separiranja, psi dodaju mahanje repom drugim signalima ponovnog kontaktiranja. U ovom se slučaju kombiniraju prijateljstvo i strah, pa se tako stvaraju emocionalni konflikti. Mahanje repom je pratilac seksualnog udvaranja, jer su tu prisutni seksualna privlačnost i strah. A što je najvažnije, mahanje repom pojavljuje se i kad su u toku neprijateljska približavanja. U takvoj situaciji životinja koja maše repom osjeća ne samo mržnju prema suparniku ili protivniku nego i strah od njega. Dakle opet se radi o međusobno konfliktnim porivima s istom konačnom posljedicom – mahanjem repa.
Sama kvaliteta mahanja se razlikuje. Kod podložnije životinje mahanje repom je mlohavo i široko. Mahanje repom agresivne životinje je kruto i kratko. Što se mahač repom osjeća podložnijim to niže drži rep. Samopouzdani pas diže rep do kraja. Njegov rep je potpuno ispružen i krut.
Ako se sve to može vidjeti promatranjem susreta pasa (ili vukova) u raznim socijalnim kontekstima, zašto se mahanje repom tako često pogrešno shvaća i pogrešno etiketira kao znak prijateljstva? To je zato što mi mnogo bolje poznajemo susrete i pozdrave ljudi i pasa nego pozdrave pasa i pasa. Ako imamo nekoliko pasa, oni su obično neprestalno zajedno, ali se mi ljudi svakog dana s njima rastajemo i ponovno sastajemo, pa zato uvijek ponovno gledamo kako prijateljski raspoloženi podložni pas pozdravlja svog gazdu ili gazdaricu smatrajući ih dominantnim članovima vlastitog "čopora". U takvim je okolnostima raspoloženje koje dominira, raspoloženje radosti i uzbuđenje zbog ponovnog susreta s vođom "čopora" ali veselje donekle poremećuje lagani strah, što je sasvim dovoljno da se stavi u pokret konfliktno reagiranje mahanjem repom.
Nama je tu spoznaju teško prihvatiti, jer nerado mislimo da psi osjećaju prema nama bilo što osim ljubavi. Pomisao da nas se oni ujedno boje ne privlači nas i nije nam draga. Međutim sjetimo se kakva je naša veličina – visina našeg tijela – u usporedbi s njihovom. Dodajte tome činjenicu da smo u mnogostruko dominantnom položaju prema njima, da oni ovise o nama u mnogim aspektima vlastitog opstanka. Zato se ne bismo smjeli čuditi što oni na nas gledaju s tako pomiješanim i protuslovnim osjećajima, što im je raspoloženje tako smeteno i zbunjeno.
Još nešto. Smatra se da mahanje repom nije samo vizualni signal nego i sredstvo za odašiljanje mirisnih signala. I to je nešto što ćemo teško shvatiti ako ne pokušamo zamisliti svijet onako kako ga doživljava pas sa svog stajališta. Psi posjeduju osobne, individualne pseće mirise, što ih emitiraju posebne analne žlijezde. Žestoki, energični pokreti repa ritmički stišću te žlijezde. Ako je rep u uspravnom položaju, što se događa kad njime maše kakav samopouzdaniji pas, brzo mahanje tim ukrućenim repom povećava u dramatičnim razmjerima izlučivanje analnih mirisa. Premda naši ljudski nosevi nisu dovoljno osjetljivi da bi mogli razabrati, a pogotovo ne da bi mogli raspoznavati indivudualne pseće mirise, ti mirisi imaju za pse veliko značenje. Upravo ovaj dodatak, da to tako nazovemo, čini krupnom i značajnom ulogu naizgled jednostavnog i bezazlenog mahanja repom u psećem društvenom životu.