Kako psi pozivaju na igru ?

Kod većine sisavaca sklonost igri se gubi kad odrastu. Dvije iznimke od toga pravila su psi i ljudi. U toku naše evolucije mi smo postali "mlađahni majmuni" i zadržavamo našu djetinju radoznalost i ljubav prema igri čak i kad odrastemo. Upravo nam je ta promjena donijela našu izvanrednu inventivnost i ona je ključ našeg impozantnog uspjeha kao vrste. Zbog toga nas zapravo ne može iznenaditi činjenica da je ovu sklonost igri sačuvao i da joj je tako upadljivo sklon i naš najbliži pratilac i sudrug – pas.
Jednako kao što smo mi infantilni majmuni, tako su psi infantilni vukovi. Kad odrastu psi ostaju neobično skloni igri, a tako se ponašaju i u starosti. Jedan od problema s kojim se oni s tim u vezi suočavaju je problem kako da drugim psima dadu na zanje da su raspoloženi za igru. A budući da igra često obuhvaća lažnu borbu i lažni bijeg, od ključne je važnosti dati jasno na znanje da se radi samo o igri, a ne o nečem ozbiljnijem, što bi moglo imati nezgodne posljedice. To se postiže specijalnim ponašanjem koje predstavlja poziv na igru.



Najpopularniji oblik takva poziva koji znači "Ajmo se igrati!" je naklon. Pas dramatično spusti prednji dio tijela, dok stražnji ostane uzdignut. Prednje noge psa su u položaju nogu "sfinge koja sjedi" (kao na slavnom kipu Sfinge u Egiptu). Grudni koš dodiruje ili gotovo dodiruje zemlju, a stražnje su noge potpuno ispružene u vertikalnom položaju. Zauzevši ovu pozu pas koji bi se htio igrati promatra netremice psa kojeg poziva na igru i čini male pokrete tijelom prema nazad, ostajući u istoj pozi, kao da signalizira drugom psu: "Ajde, Ajde!". Ako drugi pas na to reagira, slijedi ili lažna hajka ili lažna borba. Budući da je ta aktivnost dvaju pasa potaknuta specijalnim signalom kojim se poziva na igru, hajka nema nikad kao posljedicu pravi napad i "uhvaćeni" pas nikad ne biva ozbiljno ugrožen. Ustvari, gonilac i gonjeni mogu po nekoliko puta promijeniti uloge, a brzina kojom se to događa jasno pokazuje da ih ne potiču gnjev ni stvarna, prava agresivnost ili strah, nego da psi samo "glumataju", da se samo pretvaraju. U tipičnoj situaciji trče u krugovima, s tim da ponekad pokušavaju jedni druge nadmudriti.


Nekad se tumačilo da je ovaj naklon, koji je signal poziva na igru, zapravo jedan oblik protezanja tijela i mišića. To je svakako slično protezanju nogu kad se pas probudi i priprema za aktivnost. Međutim ovakvo objašnjenje ne stoji. Ovakvim "protezanjem" pas zapravo daje na znanje da je psihički opušten i da "bijeg" i "napad" koji treba da uslijede nisu ozbiljni i ne smiju biti tako shvaćeni. Postoji jedno još jednostavnije objašnjenje: naklon je pokazivanje namjere da se jurne, otprlike kao poza koju zauzimaju atletičari na startu.
Postoji još nekoliko tipičnih psećih signala, kojima se pokazuje želja za igrom. Jedan takav signal je keženje koje po značenju odgovara ljudskom smiješku i ima slične anatomske komponente. Usne se razvuku u horizontalnom smjeru, a ne u vertikalnom, što je slučaj kod keženja koje znači prijetnju. Usne su lako povučene prema natrag, ali ne toliko da bi se vidjeli zubi. Njuška je malo otvorena, ali opet ne tako da bi se pokazali zubi. Zapravo je to čista suprotnost keženju ljutitog psa kod kojeg se vide zubi. Pas koji pravi ovakvu grimasu potpuno je neagresivan.
Drugi pozivi na igru su gurkanje njuškom, grebanje šapom i nuđenje. Gurkanje njuškom je ostatak infantilnih kretnji guranja što ih čini štenad dok sisa. Grebanje šapom također potječe iz djetinjeg, mladunačkog ponašanja. Pas željan igre sjedne, zabulji se u željenog partnera i onda maše prednjom šapom, kao da ga doziva.
Signal "nuđenja" još je jedan signal kojim se drugi pas poziva na igru. Pas koji se želi igrati donese kakav predmet, npr. loptu ili štap i onda legne okrenuvši se prema drugom psu, budućem partneru u igri, a onaj predmet stavi na zemlju između svojih prednjih nogu. U trenutku kad ga drugi pas pokuša dohvatiti, pad koji se želi igrati dohvati ga prvi i s njim pobjegne. Pas se ovako ponaša i kad bi se htio igrati sa svojim vlasnikom. Ako čovjek jurne za njim, pokušavajući da ga ulovi, pas je postigao ono što je htio: uvukao je čovjeka u igru. Ako ga čovjek prestane loviti, pad odmah izvrši novu "ponudu".
Ponekad neki veoma živahni pas - tipičan primjer su psi koji su bili dugo zatvoreni u kući, a onda pušteni na livadu – daje mnogo jače znakove da se želi igrati. On juri kao sumanut – juri, naglo zaokreće, skače, trči u cik.cak liniji – i sve to radi nekako pretjerano. Ponekad je to popraćeno i sasvim kratkim "naklonima" poslije kojih odmah uslijedi mahnita jurnjava. Zanimljivo je da se ovim tipom ponašanja ponekad služe divlji vukovi da namame plijen. "Plešući" na čudan način oni fasciniraju svoje žrtve i približe im se dovoljno da ih mogu zaskočiti. U prošlom stoljeću u Sjevernoj Americi ovom su se strategijom služili lovci na divlje guske. Poticali su svoje dresirane pse, obično pudle, da skaču, kao u igri, na otvorenom i lako vidljivom prostoru. Vidjevši to divlje guske nisu mogle odoljeti znatiželji koja ih je tjerala da se približe poprištu i vide što se tamo zbiva. Činjenica da takvo ponašanje privlači čak i patke pokazuje nam koliko je opisano pozivanje na igru postalo djelotvorno u toku evolucije.
Međutim neki su mladi psi tako plašljivi da se boje upuštati u igru sa starijim psima. Odrasle pse takvo držanje frustira i spremni su "na sve" da bi potaknuli svoje mlade partnere. Jedna od strategija koja se koristi u ovom kontekstu je "smirivanje". Dominantna životinja baci se na zemlju u neposrednoj blizini plašljivih mladunaca i izvali se na leđa zauzevši tako tradicionalnu pozu pasivnog potčinjavanja. Ovo privremeno glumljenje niskog statusa stvara u mladim životinjama dojam da su odjednom postale važne, pa se one zato bez straha približe dominantnoj životinji, koja ih tako mami da se igraju. Igra tako može početi. Ovaj oblik interakcije može se vidjeti i kada se neki jako veliki pas hoće poigrati s vrlo malim psom. Podložna poza velikog psa smiruje malog i omogućava da se stavi u pokret sekvencija igre.
Da bi se odrasli psi valjano igrali, nužno je da su se rado igrali još kao mladunčad sa svojom braćom i sestrama iz istog legla. Upravo u prvim mjesecima života mladunci otkriju potrebu da rade nešto što možemo nazvati "mekim ugrizom". U početku, kad se počnu rvati jedni s drugima, oni još ne znaju kontrolirati jačinu ugriza i svojim oštrim zubićima zadaju partnerima bol. Međutim kad jednom shvate da pravi ugrizi imaju kao posljedicu prestanak igre, oni brzo nauče kontrolirati svoje čeljusti. Psi koji su bili izolirani od drugih pasa još kao mladunčad i koji su tako ostali lišeni faze igranja s drugom mladunčadi, ponekad postaju jako neugodni kad jednom odrastu. Budući da ne poznaju tehniku "mekog ugriza", oni ozljeđuju svoje partnere u igri, pa igra često završava pravom borbom. Takvi psi postaju prava napast u parkovima u koje dolaze psi da bi se izigrali.