Kako se ponaša pokoran pas ?

Odgovor je jednostavan. Pokoran pas ponaša se kao štene. U mnogim životinjskim vrstama, u kojima postoji hijerarhija, slabiji odrasli primjerci uzimaju "djetinje" poze i obavljaju "djetinje" radnje kad im zaprijeti kakv dominantni pojedinac. Ako nemaju hrabrosti da na prijetnju odgovore prijetnjom i riskiraju tako da dođe do ozbiljnijeg sukoba, pribjegavaju životinjskom ekvivalentu podizanja bijele zastave. U takvoj situaciji njihov je problem da pronađu takvu radnju koja će smiriti agresivno raspoloženje napadača. Jedan način kako to mogu postići sastoji se u tome da zauzmu pozu koja je čista suprotnost pozi prijetnje. Ako u nekoj životinjskoj vrsti napadač spusti glavu kad je spreman da napadne, pokorna će životinja podići glavu u vis; ako u nekoj drugoj vrsti napadač podigne glavu da bi izgledao veći, pokorna će životinja pokorno spustiti glavu. Ako napadač nakostriješi dlaku, pokorna životinja će svoju dlaku priljubiti uz tijelo; ako se napadač uspravi svom svojom visinom, pokorna će životinja "čučnuti" da bude što manja i tako dalje. Međutim to što ste upravo pročitali predstavlja samo jedan od dvaju bazičnih tipova ili oblika životinjske strategije smirivanja protivnika. Drugo rješenje sastoji se u tome da se na neki način u agresoru pobudi raspoloženje koje je u snažnom sukobu s njegovom agresivnošću, pa ga to smiruje. U psihi odraslih životinja obično postoji unutrašnja zabrana (inhibicija) da se napada mladunčad vlasitte vrst. Zato svako iznenadno pokazivanje ponašanja nalik na ponašanje mladunčadi pomaže i zapravo omogućava odraslom ugroženom psu da otkloni napad na sebe.
U vezi s tim psi se služe dvjema lukavštinama: pasivnim odnosno aktivnim pokoravanjem. Kad se radi o situaciji u kojoj se može primjeniti samo pasivno pokoravanje, slabija životinja nema drugi izbor. Agresor joj prilazi i prijeti. Podređeni pas tada "čučne", priljubivši tijelo zemlji, trudeći se da izgleda što manji, a zatim, ako to ne zaustavi napad, on se izvrne na leđa sa šapama mlohavo podignutim uvis. U toj pozi ponekad ispusti i slabašni mlaz urina. Na ovaj način ugroženi pas zapravo imitira ponašanje sasvim male štenadi kad im se približava majka da bi ih polizala i tako potakla na uriniranje. (Kad su stari samo nekoliko dana mali psići ne uriniraju sami od sebe. Majka ih mora njuškom prevrnuti na leđa i onda im lizati trbušćiće da ih takvom masažom potakne na uriniranje). Zauzevši ovakvu pozu slabiji pas zapravo emitira najsnažniji "djetinji" signal u psećem jeziku. Zanimljivo je da to kao čarobnim štapićem smiri protivnikovu agresivnost.
Aktivno pokoravanje iziskuje drukčije taktike. Ako se slabija životinja želi približiti dominantnoj životinji ona to naravno ne može uraditi tako da se izvrne na leđa, jer mora biti u pokretu. Mora izmisliti kakav drugi način da njime pokaže pokornost i da pokaže da su njezine namjere potpuno miroljubive, neagresivne. Ona to postiže još jednom radnjom koja predstavlja imitiranje ponašanja štenadi prema odraslim životinjama. Ta se radnja može najprikladnije opisati kao lizanje njuške iz čučećeg stava. Kad doživi mjesec dana, štenad počinje prosjačiti hranu od odraslih pasa. To rade na taj način da dignu glavu i onda gurkaju i ližu njušku odrasle životinje sve dok ona ne ispljune zalogaj hrane. Aktivno pokoravanje vrši se na isti način, s tim da prethodno treba riješiti jedan ne baš mali problem koji se sastoji u tome da je pokorna životinja gotovo jednako velika kao dominantna životinja. Ako bi naprosto prišla "psu gazdi" s namjerom da mu poliže njušku, mogla bi se ta kretnja shvatiti kao previše bezobrazna. Da ne bi došlo do takvog nesporazuma, pokorna životinja napola čučne, pa se tako smanji na "pristojnu" razinu šteneta. Napola čučeći priđe dominantnoj životinji i onda joj počne lizati njušku.
Koristeći ovu djetinju pozu moljakanja hrane podložna odrasla životinja može se približiti svakom psu koji pripada njezinoj socijalnoj skupini bez opasnosti da će biti napadnuta. A postojanje i primjena ovog rituala omogućava psima da žive zajedno bez neprestanih opasnih sukoba.